Početna

Zaštićena područja

Zaštićena područja

Kategorije zaštićenih područja

Zakon o zaštiti prirode (NN 80/13) utvrđuje devet kategorija zaštićenih područja. Nacionalne kategorije u najvećoj mjeri odgovaraju jednoj od međunarodno priznatih IUCN-ovih kategorija zaštićenih područja.

Hrvatska agencija za okoliš i prirodu je uspostavila te redovno održava bazu zaštićenih područja RH. Ova baza sadrži granice zaštićenih područja RH u kategorijama zaštite prema Zakonu o zaštiti prirode: strogi rezervat, nacionalni park, park prirode, posebni rezervat, regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park - šuma i spomenik parkovne arhitekture. 

Interaktivna web karta zaštićenih područja RH

U tablici su prikazane kategorije zaštićenih područja, njihova namjena i tko ih proglašava. 

Kategorija zaštite

Namjena

Razina upravljanja

Proglašenja

Strogi rezervat

očuvanje izvorne prirode, praćenje stanja prirode te obrazovanje

državna i županijska

Vlada RH

Nacionalni park

očuvanje izvornih prirodnih vrijednosti, znanstvena, kulturna, odgojno-obrazovna i rekreativna

državna

Hrvatski Sabor

Posebni rezervat

očuvanje radi svoje jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, a osobitog je znanstvenog značenja

državna, županijska,  općinska, gradska

Vlada RH

Park prirode

zaštita biološke i krajobrazne raznolikosti, odgojno-obrazovna, kulturno-povijesna, turističko-rekreacijska namjena

državna

Hrvatski Sabor

Regionalni park

zaštita krajobrazne raznolikosti, održivi razvoj i turizam

županijska

predstavničko  tijelo nadležne  jedinice područne  (regionalne)  samouprave

Spomenik prirode

ekološka, znanstvena, estetska ili odgojno-obrazovna

županijska i općinska

predstavničko  tijelo nadležne  jedinice područne  (regionalne)  samouprave

Značajni krajobraz

zaštita krajobrazne  vrijednosti  i biološke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti ili krajobraz očuvanih jedinstvenih obilježja, odmor i rekreacija

županijska i općinska

predstavničko tijelo nadležne jedinice područne (regionalne) samouprave

Park-šuma

očuvanje prirodne ili sađene šume veće krajobrazne vrijednosti, odmor i rekreacija

županijska, općinska i  gradska

predstavničko tijelo nadležne jedinice područne (regionalne) samouprave

Spomenik parkovne arhitekture

očuvanje umjetno oblikovanog  prostora odnosno stabla koji ima estetsku, stilsku, umjetničku, kulturno-povijesnu, ekološku ili znanstvenu vrijednost

županijska

predstavničko tijelo nadležne jedinice područne (regionalne) samouprave

 

Međunarodna proglašenja zaštićenih područja

Područja svjetske baštine

Područja Svjetske Baštine iznimno su vrijedni lokaliteti i područja koja su od važnosti za cjelokupno čovječanstvo. Ta su područja uvrštena u Popis svjetske baštine, sukladno UNESCO Konvenciji o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine.

Konvencija o svjetskoj baštini, usvojena 1972. godine u Parizu, predviđa designaciju područja od „izvanredne višestruke vrijednosti za sve ljude svijeta" kao područja Svjetske baštine.

Osnovni ciljevi ove konvencije su:

•    Potaknuti zemlje potpisnice na praćenje i izvještavanje o stanju očuvanja područja Svjetske baštine;
•    Pružanje stručne pomoći i profesionalnog usavršavanja za poslove očuvanja područja Svjetske baštine;
•    U slučaju potrebe, pružanje žurne pomoći područjima Svjetske baštine koja se nalaze u neposrednoj opasnosti.

Ostali ciljevi su:

•    Jačanje javne svijesti;
•    Poticanje sudjelovanja lokalnih zajednica na očuvanje njihove kulturne i prirodne baštine;
•    Ostvarivanje međunarodne suradnje u očuvanju kulturne i prirodne baštine.

Sukladno konvenciji, prirodna baština u pravilu uključuje staništa ugroženih vrsta i većina područja na Listi Svjetske baštine su nacionalni parkovi.
Ova konvencija implicira obaveze na dvije razine - domaćoj i međunarodnoj.  Na domaćoj razini, svaka potpisnica obvezuje se prirodnu baštinu koja se nalaze unutar njihove jurisdikcije - „u granicama svojih mogućnosti te gdje je prikladno" - identificirati, očuvati, zaštititi, te prenijeti budućim generacijama.
Na međunarodnoj razini, priznavajući teritorijalni integritet, savez prepoznaje da prirodna baština „predstavlja svjetsku baštinu i da je dužnost cijele međunarodne zajednice surađivati na njezinoj zaštiti".

Trenutačno u svijetu postoji 1073 područja Svjetske baštine raspoređene među 167 država potpisnica, od kojih je 206 područja prirodne, 832 kulturne te 35 kulturno-prirodne baštine (Heritage Statistics).

Na Popisu svjetske prirodne baštine nalaze se  Plitvička jezera i Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe (Strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit i područja te Oglavinovac-Javornik i Suva draga-Klimenta u Nacionalnom parku Paklenica kao dio većeg međunarodnog područja svjetske baštine).

Literatura:
•    Narodne novine Međunarodni ugovori 12/93
•    Službeni list SFRJ, Međunarodni ugovori i drugi sporazumi 56/74
•    Groom, Martha J., Gary K. Meffe, and C. R. Carroll. 2006. Principles of Conservation Biology. 3rd ed. Sunderland, Massachusetts: Sinauer Associates, Inc.
•    Gurushwamy, Lakshman D. 2003. International Environmental Law in a Nutshell. 2nd ed. Thomson West.
 

Rezervat biosfere

Rezervati biosfere područja su kopnenih i morskih ekosustava priznata od UNESCO programa Čovjek i biosfera,  koja promoviraju rješenja usklađena s ciljevima očuvanja biološke raznolikosti i održivim razvojem. Ovaj program predstavlja institucionalno okrilje za uspostavu niza međunarodnih Rezervata biosfere. Kao potencijalne Rezervate biosfere, Članice UN-a na dobrovoljnoj bazi nominiraju područja koja su već zaštićena nacionalnom legislativom.

Iako su ta područja pod nadležnosti nacionalnog zakonodavstva, na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini unutar Svjetske mreže Rezervata biosfere razmjenjuju svoja iskustva i ideje.

Rezervat biosfere mora ispuniti tri osnovne funkcije koje su komplementarne te se ujedno međusobno potkrjepljuju:

•    funkcija očuvanja - da doprinosi očuvanju krajobraza, ekosustava, vrsta i genske raznolikosti;
•    razvojna funkcija - da potiče ekonomski i društveni razvoj koji je održiv s socio-kulturološkog i ekološkog gledišta.;
•    logistička funkcija - da pruža podršku za istraživanja, praćenja stanja, edukaciju i razmjenu informacija, vezano uz pitanja očuvanja i razvoja na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini.

Rezervat biosfere dijeli se u tri povezane zone:

•    područje jezgre (core area),
•    utjecajno područje (buffer area),
•    prijelazno područje (transition area).

Područje jezgre je jedina zona koja zahtijeva formalnu zaštitu u nekoj od kategorija predviđenih nacionalnom legislativom (npr. nacionalni park ili rezervat), dok se ostale zone na terenu mogu primjenjivati na razne načine. Ovo pruža veliku fleksibilnost glede korištenja prostora, što je ujedno i jedan od najjačih aspekata ovoga programa.


Literatura:
•    UNESCO Programa čovjek i biosfera
•    Groom, Martha J., Gary K. Meffe, and C. R. Carroll. 2006. Principles of Conservation Biology. 3rd ed. Sunderland, Massachusetts: Sinauer Associates, Inc.
 

Močvare od međunarodne važnosti (Ramsar područja)

Ramsar područja su vlažna staništa uvrštena na Listu močvara od međunarodne važnosti, sukladno Konvenciji o močvarama od međunarodne važnosti naročito kao staništa ptica močvarica (Ramsarska konvencija).

Ramsarska konvencija, potpisana 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru, daje okvir za međunarodnu suradnju za zaštitu vlažnih staništa. To je ujedno i najstariji međunarodni sporazum sklopljen isključivo radi zaštite ekosustava, te jedina međunarodna konvencija čija misija adresira točno određeni tip ekosustava.  

Misija ove konvencije je „očuvanje i mudro korištenje svih vlažnih staništa kroz aktivnosti na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, putem međunarodne suradnje, kao doprinos postizanju održivoga razvoja diljem svijeta".

Sukladno ovoj konvenciji, vlažna staništa uključuju: močvarna zemljišta, ritove, tresetišta i vode, prirodne ili umjetne, stalne ili privremene, sa stajaćom ili tekućom vodom, slatkom ili slanom, uključujući područja morske vode čija dubina za vrijeme oseke ne premašuje šest metara.
Svaka ugovorna strana mora odrediti barem jedno područje koje će biti uključeno na Popis močvara od međunarodne važnosti.

Literatura:
•    Ramsarska konvencija
•    Narodne novine Međunarodni ugovori 12/93
•    Službeni list SFRJ, Međunarodni ugovori i drugi sporazumi 9/77
•    Groom, Martha J., Gary K. Meffe, and C. R. Carroll. 2006. Principles of Conservation Biology. 3rd ed. Sunderland, Massachusetts: Sinauer Associates, Inc.
•    Gurushwamy, Lakshman D. 2003. International Environmental Law in a Nutshell. 2nd ed. Thomson West.
 

Europska i svjetska mreža geoparkova

Europska mreža geoparkova (EGN) osnovana je 2000. godine i osnovni cilj joj je zaštititi georaznolikost, promicati geobaštinu i poticati održivi razvoj parka kroz geoturizam. Svrha ujedinjenja u mrežu geoparkova je ujedinjavanje područja koja dijele zajedničke ciljeve i na aktivan način rade kako bi ih postigli.
Osnivači EGN-a bila su četiri europska parka: The Reserve Geologique de Haute - Provence (Francuska), The Petrified Forest of Lesvos (Grčka), Geopark Gerolstein/Vulkaneifel (Njemačka) i Maestrazgo Cultural Park (Španjolska). Danas ova mreža broji 70 parkova iz 23 zemlje Europe.

Europska mreža geoparkova je 2001. godine potpisala sporazum s Odjelom za znanosti o Zemlji pri UNESCO-u. Kada je 2004. godine UNESCO osnovao Svjetsku mrežu geoparkova (GGN) EGN je i službeno postao dio te mreže. 

Na plenarnoj sjednici 38. Generalne skupštine UNESCO koja se održala 17. studenog 2015. godine u Parizu, uspostavljen je novi Međunarodni program za geoznanosti i geoparkove, odnosno UNESCO svjetski geoparkovi.

Od osnutka pa do danas u UNESCO Svjetsku mrežu geoparkova uključena su 127 geoparka iz 35 zemalja svijeta (popis članica GGN).

Da bi neko područje zadovoljilo kriterije za ulazak u mrežu geoparkova u prvom redu mora imati geološki ili geomorfološki zanimljiva područja interesantna široj javnosti. Ta područja moraju biti znanstveno vrijedna, rijetka, edukativno važna i estetski zanimljiva. Osim geoloških i geomorfoloških značajki bitna je i bioraznolikost te arheološke, povijesne i kulturne vrijednosti područja koje se kandidira. Geopark u suradnji s lokalnom zajednicom kroz geoturizam afirmira svoje geološko, povijesno i kulturno nasljeđe.

Za kandidaturu je potrebno ispuniti aplikacijski elaborat te popuniti evaluacijski dosje, dobiti potporu Nacionalnog povjerenstva za svjetske geoparkove UNESCO-a i potporu Međunarodne unije geoloških znanosti (IUGS) o geološkoj vrijednosti područja.
Svi geoparkovi osim na lokalnom planu moraju biti aktivni i u zajednici geoparkova, surađivati na zajedničkim projektima i razmjeni ideja za poboljšanje promocije njihovih aktivnosti.
Područja koja postanu članovi Europske i Svjetske mreže parkova taj status dobivaju na četiri godine nakon čega se ponovno vrednuju aktivnosti i rad geoparka.                                
Literatura:
•    UNESCO Global Geoparks Network
•    European Geoparks Network 
•    Zouros, N. (ed), XXXX: European geoparks - Earth Heritage Protection and Sustainable Local Development - UNESCO

IUCN kategorije zaštićenih područja

IUCN kategorije zaštićenih područja

Tijekom dvadesetog stoljeća diljem svijeta proglašen je velik broj zaštićenih područja, no kriteriji, terminologija i pristup upravljanju tim područjima uvelike su se razlikovali u pojedinim zemljama. Kako bi se zaštićena područja mogla uspoređivati i analizirati na globalnoj razini, pokazala se potreba za standardizacijom kategorija zaštite, a prvi korak u tom smjeru napravljen je još 1933. godine, kad je „International Conference for the Protection of Fauna and Flora" (Međunarodna konferencija za zaštitu faune i flore) predložila četiri kategorije: „nacionalni park", „strogi rezervat prirode", „rezervat flore i faune" i „rezervat sa zabranom lova i sabiranja".

IUCN prvu jednostavnu podjelu na „nacionalni park", „znanstveni rezervat" i „spomenik prirode" uvodi 1966. godine u publikaciji „UN List of Protected Areas" (Popis zaštićenih područja Ujedinjenih Naroda). Od tada su kategorije zaštićenih područja više puta mijenjane i prilagođavane.
Na svjetskom kongresu očuvanja prirode (World Conservation Congress) u Barceloni 2008. skupština IUCN-a (International Union for Conservation of Nature – Međunarodna unija za očuvanje prirode) prihvatila je nove definicije kategorija zaštićenih područja.

Kategorizacija iz 2008. godine temelji se na ciljevima upravljanja, što znači da se kategorija određenog područja određuje prije svega ovisno o tome kako se s njime u budućnosti planira „postupati". Stoga ne postoje točno određena pravila koja se mogu primijeniti na bilo koje područje, već je odluka o kategoriji često rezultat procjene i dogovora.

Opće definicije kategorija zaštićenih područja nalaze se u nastavku, a preporuka je IUCN-a da svaka država ove definicije proširi i prilagodi svojim okolnostima i sustavu zaštite prirode. U priručniku IUCN-a „Guidelines for Applying Protected Area Management Categories" (Priručnik za primjenu kategorija zaštićenih područja) može se naći detaljna analiza svake kategorije sa smjernicama za njihovu primjenu.

IUCN KATEGORIJA

NAZIV KATEGORIJE (eng)

NAZIV KATEGORIJE (hrv)

DEFINICIJA

Ia

Strict nature reserve

Strogi rezervat prirode

Kategorija Ia obuhvaća strogo zaštićena područja izdvojena zbog zaštite biološke raznolikosti, i/ili geoloških i geomorfoloških vrijednosti, gdje su posjećivanje, korištenje prostora i drugi utjecaji na prostor strogo kontrolirani i ograničeni. Ova područja mogu služiti kao nezamjenjiva referentna područja za znanstvena istraživanja i monitoring.

Ib

Wilderness area

Područje divljine

Kategorija Ib obuhvaća velika neizmijenjena ili vrlo malo izmijenjena područja očuvane prirode, bez značajnijih i stalnih ljudskih naselja, koja su zaštićena i kojima se upravlja na način da se u potpunosti očuva njihovo izvorno stanje.

II

National park

Nacionalni park

Kategorija II predstavlja velika prirodna ili gotovo prirodna područja izdvojena sa svrhom zaštite cjelokupnih ekosustava, procesa koji se u njima odvijaju i vrsta koje oni podupiru, na način da ona istovremeno pružaju osnovu za okolišno i kulturalno prihvatljive duhovne, znanstvene, edukacijske, rekreativne i posjetiteljske aktivnosti.

III

Natural monument or feature

Prirodni spomenik ili obilježje

Kategorija III zaštićenih područja štiti određenu prirodnu vrijednost, koja može biti reljefni oblik, morska hrid ili špilja, geološka osobitost poput speleološkog objekta ili živa pojava poput primjerice stabla visoke starosti. Ova su područja površinom najčešće mala, no mogu imati velik značaj za posjećivanje.

IV

Habitat/ species management area

Područje upravljanja staništem ili vrstom

Kategorija IV zaštićenih područja namijenjena je zaštiti točno određene vrste ili staništa, i upravljanje njime je usmjereno prema tom cilju. Područja zaštićena u ovoj kategoriji često, iako ne nužno, zahtijevaju provođenje redovitih aktivnih upravljačkih aktivnosti usmjerenih očuvanju vrste ili održavanju staništa.

V

Protected landscape/ seascape

Zaštićeni kopneni/ morski krajobraz

Kategorija V zaštićenih područja obuhvaća ona područja gdje je dugotrajna interakcija čovjeka i prirode proizvela osebujne ekološke, biološke, kulturne i estetske vrijednosti, i gdje je održavanje tog odnosa nužno da bi se ove vrijednosti sačuvale.

VI

Protected area with sustainable use of natural resources

Zaštićeno područje s održivim korištenjem prirodnih resursa

Kategorija VI zaštićenih područja namijenjena je očuvanju ekosustava i staništa, a usporedno s tim i pratećih kulturnih vrijednosti i tradicionalnih načina upravljanja prirodnim resursima. Ta su područja površinom uglavnom velika, njihov veći dio nalazi se u prirodnom stanju, dok se dio koristi na održiv način. Ekstenzivno i ne-industrijalizirano korištenje prirodnih resursa odvija se u skladu s prioritetom zaštite prirode tog područja.

 

Literatura:
Dudley, N (ed.) 2008, Guidelines for Applying Protected Area Management Categories, IUCN, Gland, Switzerland.