Početna

Upravljanje zaštićenim područjima

Upravljanje zaštićenim područjima

Upravljanje zaštićenim područjima

U Republici Hrvatskoj područja važna za očuvanje prirode mogu biti zaštićena primjenom jednog ili više mehanizama. Tako su gotovo sva područja zaštićena u jednoj od nacionalnih kategorija ujedno i dio ekološke mreže Natura 2000. Također, pojedina zaštićena područja prepoznata su kao međunarodno vrijedna te se nalaze na UNESCO-ovoj Listi svjetske baštine, mreži rezervata biosfere (UNESCO MaB), UNESCO svjetskoj mreži Geoparkova ili pak na popisu međunarodno vrijednih močvara (Ramsarska konvencija). Različiti tipovi zaštite nekog područja te povezane obaveze jedan su od elemenata koji utječu alate koji stoje na raspolaganju upravljaču kao i na složenost upravljanja određenim područjem.
 
Iskustvo je pokazalo kako se samo proglašenjem zaštite područja ne može postići očuvanje vrijednosti zbog kojih je proglašeno, već je neophodno trajno pratiti promjene i po potrebi provesti aktivnosti za poboljšanje stanja područja. Također treba pratiti i utjecati na ljudskih djelatnosti koje se odvijaju na tom području u smislu ograničavanja i prilagodbe kada predstavljaju pritisak ili poticanja kada doprinose poboljšanju stanja vrijednosti. Prilikom upravljanja zaštićenim područjima potrebno je baviti se različitim pitanjima od očuvanja prirodnih i kulturnih vrijednosti do održivosti korištenja prirodnim dobrima i upravljanja posjećivanjem te suradnje s dionicima i jačanja kapaciteta javne ustanove. Značajan dio upravljanja zaštićenim područjima odnosi se na upravljanje ljudima i njihovim aktivnostima, stavovima i emocijama.

Upravljanje zaštićenim područjem ponekad je jednostavno, a ponekad vrlo komplicirano. Zapravo se radi o složenom i zahtjevnom procesu koji, ako se provodi promišljeno i prilagođeno uvjetima u kojima se odvija, najčešće daje rezultate i doprinosi poboljšanju stanja prirode. Pod upravljanjem se podrazumijeva provođenje niza mjera i aktivnosti potrebnih za dugoročno očuvanje prirodnih i drugih vrijednosti područja, a u okviru odgovornosti pojedinih institucija sustava zaštite prirode (slika 2) prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 80/13, 15/18, 14/19 i 127/19) i povezanim podzakonskim aktima. Sve institucije u sustavu međusobno surađuju i imaju svoju ulogu u provedbi upravnih i/ili stručnih poslova, donošenju odluka na različitim razinama, usmjeravanju procesa i savjetovanju, i sl. Značajan utjecaj na zaštitu prirode zbog direktne provedbe zaštite na terenu imaju upravljači zaštićenog područja odnosno javne ustanove za upravljanje zaštićenim područjima na nacionalnoj, područnoj  ili lokalnoj razini. 

Sustav zaštite prirode
Slika 1. Institucionalni okvir državnog javnog sektora zaštite prirode

Upravljanje zaštićenim područjima u svijetu i praćenje njegove učinkovitosti u očuvanju prirode pokazala je kako su za uspješnost upravljanja zaštićenim područjima najvažnija načela prilagodljivosti i participatornosti. 

Prilagodljivo (adaptivno) upravljanje temelji se na kontinuiranom razvojnom procesu unapređivanja upravljanja koji omogućuje uključivanje poznatih informacija i stečenih iskustava u učinkovitije upravljanje i donošenje odluka u budućnosti. 

Upravljanje u zaštiti prirode nije egzaktna znanost te se ne može sa sigurnošću tvrditi da će planirana aktivnost upravljanja dati željeni rezultat i da će doprinijeti postizanju zadanog cilja. Ako aktivnosti upravljanja ne postižu željeni učinak, treba ih prilagoditi ili odustati od provedbe. Kako bi se pratilo postižu li se zadani ciljevi, potrebno je planirati i način praćenja provedbe aktivnosti kroz pokazatelje. Prilagodljivo upravljanje upravo kroz kontinuiranu prilagodbu aktivnosti osigurava približavanje ciljevima upravljanja.

Proces prilagodljivog upravljanja je kružni proces koji je najbolje prikazati shemom ciklički povezanih faza: procjene odnosno ocjene stanja zaštićenog područja, planiranja ciljeva i aktivnosti kojima će se održati i/ili poboljšati stanje, provedbe aktivnosti te simultanog praćenja učinka provedenih aktivnosti i približavanja zadanom cilju (slika 1). Nakon jednog ciklusa slijedi ponovna procjena i po potrebi prilagodba aktivnosti kroz novu fazu planiranja. 

Ciklus prilagodljivog upravljanja
Slika 2. Ciklus prilagodljivog upravljanja

Drugo načelo je participatorno upravljanje koje podrazumijeva uključivanje dionika na različite načine u pojedine faze ciklusa upravljanja zaštićenim područjem. Analize učinkovitosti upravljanja područjima na međunarodnoj razini pokazale su da upravljač, bez obzira na svoje aktivnosti, ne može osigurati dugoročno očuvanje prirodnih vrijednosti područja bez suradnje s lokalnom zajednicom i ostalim dionicima područja. Učinkovitost upravljanja područjem u pravilu je direktno povezana sa stupnjem razumijevanja, potpore i uključenosti lokalne zajednice u upravljanje. Pri tome se uvažava i mišljenje dionika te se stvaraju međusobni odnosi koji doprinose upravljačkim ciljevima usmjerenim na očuvanje vrijednosti zaštićenog područja. 

Općenito, upravljanje zaštićenim područjima trebalo bi biti:

  • Temeljeno na preuzetoj obavezi odnosno u skladu s ciljevima radi kojih je područje zaštićeno i obavezama koje proizlaze iz kategorija zaštite (nacionalnih i međunarodnih).
  • Primjereno što znači da odgovara specifičnim uvjetima i potrebama područja.
  • Prilagodljivo što podrazumijeva mogućnost prilagodbe aktivnosti promijenjenim uvjetima u kojima se odvija upravljanje (kao npr. promjenama nastalim uslijed prirodnih dinamičkih procesa - požari, poplave ili slično, promjenama političkih i/ili socio-ekonomskih okolnosti, promjenama stanja ciljeva zaštite s obzirom na učinkovitost ili neučinkovitost upravljanja i dr.), a da se pri tom ne ugrozi postizanje ciljeva radi kojih je područje zaštićeno.
  • Participatorno što znači da dionici aktivno, svojim savjetima, prijedlozima i/ili provođenjem konkretnih aktivnosti, sudjeluju u upravljanju zaštićenim područjem.
  • Planirano što znači da su ciljevi i aktivnosti upravljanja unaprijed promišljeni i isplanirani te da se njihova provedba odvija po unaprijed određenim prioritetima i planu, a ne spontano i stihijski, čime se osigurava kontinuitet upravljanja. 
  • Transparentno odnosno, otvoreno prema javnosti i jasno. 

Literatura:

Alexander, M. (2008): Management Planning for nature Conservation, A Theoretical Basis and Practical Guide. Springer science.

Appleton, M.R. i Hotham, P.A.E. (2007): Izrada planova upravljanja zaštićenim područjima u Hrvatskoj – priručnik. Fauna and Flora International, Cambridge, UK.

Zakon o zaštiti prirode (Narodne novine, br. 80/13, 15/18, 14/19, 127/19).

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike i Hrvatska agencija za okoliš i prirodu (2018): Smjernice za planiranje upravljanja zaštićenim područjima i/ili područjima ekološke mreže. UNDP, Hrvatska. 

Zupan, I. (2018): Prezentacija Upravljanje zaštićenim područjima. Modul Planiranje upravljanja u okviru Programa edukacije djelatnika u zaštiti prirode Hrvatske agencije za okoliš i prirodu.