Početna

Prirodne vrijednosti - stanje i očuvanje

Šišmiši

TAKSONOMIJA

KoljenoVertebrata (kralješnjaci)
RazredMammalia (sisavci)
RedChiroptera (šišmiši)
Broj vrstaoko 1300
Broj vrsta na teritoriju UNEP/EUROBATS Sporazuma        52
Broj vrsta u Europi45
Broj vrsta u Hrvatskoj34


Šišmiši su vrlo važna skupina sisavaca koja s više od 1300 vrsta čini oko četvrtine ukupnog broja sisavaca na svijetu. Najveći broj vrsta šišmiša nalazimo u tropskom i suptropskom pojasu, dok prema polovima broj vrsta opada.

Šišmiši su iznimno važan dio svjetskih ekosustava - bitna su karika u prirodnom obnavljanju tropskih šuma, oprašivanju čitavog niza biljaka koje cvatu noću, kontroliraju brojnost noću aktivnih kukaca, te tako predstavljaju indikator zdravlja okoliša. Jedna su od najviše proganjanih i najmanje proučenih skupina životinja.

U umjerenom pojasu, pa tako i u Hrvatskoj šišmiši se hrane isključivo kukcima i paucima. Nastanjuju sve naše ekosustave, a što je veći broj vrsta prisutan na nekom području može se reći kako je  i njegov „indeks zdravlja" veći. Neke vrste obitavaju u špiljama, neke u šumama, neke u nadzemnim objektima poput kuća, zgrada, crkava i dvoraca, a neke ovisno o godišnjem ciklusu koriste čitav niz različitih skloništa. Hrane se u šumama, iznad livada, travnjaka i pašnjaka, iznad vode, oko svjetiljki, što ovisi o sklonosti pojedine vrste.

Šišmiše ugrožavaju gubitak skloništa i gubitak lovnog staništa. Iznimno dugo žive, imaju samo jedno mlado godišnje, a postotak smrtnosti novorođenih iznosi i više od 50 %, pa se stoga populacije pojedinih vrsta vrlo teško oporavljaju. Čak četvrtina ukupnog broja vrsta šišmiša nalazi se u pojedinoj kategoriji ugroženosti prema Međunarodnoj uniji za zaštitu prirode (IUCN).

U su tri vrste šišmiša ugrožene (EN), tri su osjetljive (VU), pet je nedovoljno poznatih vrsta (DD) i pet je gotovo ugroženih vrsta (NT), tako da se za 50% vrsta na teritoriju Hrvatske moraju primijeniti različite aktivnosti vezane uz zaštitu i očuvanje.

Ilustracija Chiroptera, autor: Ernst Haeckl
Ilustracija Chiroptera
Autor: Ernst Haeckl

Biologija i ekologija šišmiša

Eholokacija

Većina vrsta šišmiša orijentira se i prepoznaje plijen poput kukaca, plodove, cvjetove koje oprašuju pomoću eholokacije. Šišmiši ispuštaju ultrakratke zvučne signale koji se odbijaju od prepreka u prostoru i potencijalne hrane. Odjeke takvih zvučnih signala primaju ušima te procesuiraju u posebno prilagođenom živčanom sustavu. Na temelju „zvučne slike odjeka određuju mjesto, kut i teksturu prepreke ili plijena. Svaka vrsta šišmiša glasa se na specifičan način što je otkriveno snimanjem njihova glasanja pomoću ultrazvučnih detektora. Pomoću posebnih softvera znanstvenici i stručnjaci analiziraju snimljene signale te tako mogu provoditi čitav niz istraživanja. Mogu saznati koje se vrste nalaze na nekom području, gdje se hrane, kao i ograničenja ili prednosti koje vrste imaju zahvaljujući svom načinu glasanja. Oblik krila u uskoj je vezi s načinom eholokacije. U pravilu one vrste koje se glasaju na višim frekvencijama imaju šira i uža krila te na taj način mogu bolje prepoznati prepreke i plijen u gustoj vegetaciji. S druge strane, brzi letači uskih i dugih krila glasaju se na nižim frekvencijama koje dalje putuju kroz prostor te tako dobivaju zvučnu sliku na većim udaljenostima.

Na primjer:

Rhinolophus ferrumequinum - veliki potkovnjak glasa se na konstantnim frekvencijama oko 82-84 kHz što mu omogućuje dobivanje zvučne slike odjeka na udaljenostima oko 5 do 10 metara. Na toj udaljenosti, ovisno o osjetljivosti ultrazvučnog detektora možemo ga snimiti ili čuti na ultrazvučnom detektoru.

SOCIJALNI ZVUČNI SIGNALI

Šišmiši osim u svrhu eholokacije ispuštaju i socijalne zvukove u svrhu komunikacije majka-mlado, označavanja teritorija, poziva u pomoć i privlačenja ženki. Tada ih možemo čuti jer se glasaju na nižim frekvencijama u čujnom području čovjeka.

Kako prepoznaju glatku površinu vode?

Ustanovljeno je da novorođeni šišmiši koji nikad prije nisu bili izloženi glatkoj vodenoj površini u zatočeništvu prepoznaju metalnu površinu kao površinu vode i s nje pokušavaju piti vodu. Ravna površina metala i glatka površina vode im

aju iste akustičke vrijednosti. Dio zvučnog signala koji šišmiš ispušta se odbija s površine vode/metala u suprotnom smjeru, a dio se pod pravim kutom vraća natrag u obliku odjeka.

Eholokacija, ilustracija; autor: M. Ivanković Bielen
Eholokacija, ilustracija; autor: M. Ivanković Bielen

Eholokacija, ilustracija
autor: Mirela Ivanković Bielen

Krila i let

Šišmiši su jedini sisavci koji imaju aktivnu sposobnost leta. Fosili šišmiša stari oko 50 milijuna godina već su imali sve anatomske karakteristike kao današnji šišmiši. Krila šišmiša građena su od dvostrukog sloja kože kroz koju prolaze krvne žile, živci i mišićna vlakna. Članci prstiju produljeni su,a jedino je palac skraćen i slobodno viri iznad gornjeg brida krila. Oblik krila različit je u različitih vrsta šišmiša i uvjetuje način korištenja staništa. U pravilu, široka i kratka krila omogućuju spor i okretan let u zatvorenom području (primjerice unutar krošanja) dok duga i uska krila omogućuju brz i okretan let u otvorenom tipu staništa i ukazuju na migratorne vrste. Letna opna može se regenerirati u slučaju ozljede. Tako primjerice stariji šišmiši imaju izbrazdana krila s puno ožiljaka za razliku od mladih/jednogodišnjih šišmiša.

Koliko brzo mogu letjeti šišmiši?

Mnoge vrste šišmiša lete brzinama od 18 do 29 km/h, dok neke vrste mogu letjeti i brže od 50 km/h (Tadarida taeniotis - sredozemni slobodnorepac i Nyctalus noctula - rani večernjak).

Prehrana šišmiša umjerenog pojasa

Sve vrste šišmiša umjerenog pojasa, pa tako i u Hrvatskoj, hrane se kukcima i paucima. Primjerice, riječni šišmiš - Myotis daubentonii hvata plijen i u zraku, ali ga prvenstveno sakuplja s površine vode. Takvu sposobnost imaju još samo dvije vrste šišmiša u Europi: dugonogi šišmiš, Myotis capaccinii i močvarni šišmiš, Myotis dasycneme.

Najveća i jedna od najrjeđih vrsta šišmiša u Europi - veliki večernjak, Nyctalus lasiopterus, dodatno se hrani manjim pticama koje migriraju u jesen u toplija područja. Ova vrsta tijekom dnevnih migracija može prijeći udaljenost od 130 kilometara.

Dugonogi šišmiš, Myotis capaccinii, u Španjolskoj i Italiji hrani se i manjim vrstama riba koje sakuplja s mirne površine vode.

Zanimljivosti

Najmanji šišmiš

Craseonycteris thonglongyai - šišmiš bumbar, teži najviše 2 grama
kategorija ugroženosti: osjetljiva vrsta (VU)

Vrsta obitava u spiljama Mianmara i Tajlanda. Hrani se kukcima koje hvata u letu. Ugrožavaju je turistički posjeti špiljama, posjeti špiljama u vjerske svrhe, kao i posjeti zbog sakupljanja guana (izmeta) za gnojivo.
 

Najveći šišmiš

Acerodon jubatus - zlatoglavi plodojedi šišmiš, teži do 1,1, kg;
kategorija ugroženosti - ugrožena vrsta (EN )

Ova vrsta obitava isključivo na Filipinima (endem Filipina). Vrsta je ugrožena zbog lova radi mesa koje se prodaje na tržnicama i gubitka staništa, pa je nestala s većine filipinskih otoka. Procjenjuje se da je na Filipinima preostalo svega 6-7% primarnih šuma u kojima se ova vrsta okuplja u velikim kolonijama. Hrani se plodovima raznih vrsta smokvi (Ficus sp).

Pteropus vampyrus - golema leteća lisica (letipas); ima najveći raspon krila - do 1,5 metar, pa i više;
kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena vrsta (NT)

Vrsta je rasprostranjena na području jugoistočne Azije. Šišmiši ove vrste hrane se plodovima, ali i polenom i nektarom raznih biljaka. Vrlo su važni u rasprostranjivanju tropskih i suptropskih biljaka čiji su plodovi ekonomski vrijedni za stanovništvo toga dijela svijeta (npr. durijan, kokos). Kolonije šišmiša ove vrste obitavaju u primarnim šumama te mangrovima obalnih područja. Kao i zlatoglavi plodojedi šišmiši i oni se pri orijentaciji oslanjaju primarno na vid tijekom noćnog leta. Vrstu ugrožava prekomjerni lov radi mesa i sporta. U nekim dijelovima jugoistočne Azije goleme leteće lisice jedu i plodove u kultiviranim voćnjacima, pa se smatraju štetnicima i zbog toga usmrćuju.
 

Najbrži šišmiš

Tadarida brasiliensis - meksički slobodnorepac: leti brzinom i preko 85 km/h
kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća (LC)

Ova vrsta široko je rasprostranjena u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi. Šišmiši ove vrste obitavaju u zgradama, šupljinama stabala, ispod mostova te u spiljama. U spilji Bracken Cave u Texasu nalazi se najveća kolonija meksičkih slobodnorepaca koja broji između 20 i 40 milijuna životinja. Love u raznim staništima - od pustinja do borovih i hrastovih šuma. Svaki šišmiš tijekom noći pojede između 200 i 600 kukaca (uglavnom noćnih leptira, ali i kornjaša, letećih mrava i drugih vrsta). Procijenjeno je da populacija meksičkog slobodnorepca iz Teksasa godišnje pojede između 6000 i 18000 tona kukaca, od kojih mnoge vrste predstavljaju štetnike u poljoprivredi.
 

Rekorderi u dugovječnosti

Najstariji šišmiš na svijetu je Myotis brandtii - brkati šišmiš; 41 godina
kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća (LC)

Mužjak Brandtovog šišmiša star 41 godinu nađen je 2005. godine u spiljama sibirskog dijela Rusije. Šišmiš je prstenovan 1964. godine i na taj način određeno je da je ovaj šišmiš u divljini preživio najmanje 41 godinu.

Prije te vrste rekord od 34 godine držao je mužjak šišmiša vrste Myotis lucifugus iz Sjedinjenih Američkih Država. U oba slučaja riječ je o mužjacima, a kao mogući razlog navodi se da su mužjaci izloženi manjem energetskom opterećenju od ženki koje donose na svijet i othranjuju mlade.

Životni vijek dulji od 20 godina zabilježen je za 22 vrste šišmiša, dok je za 6 vrsta dulji od 30 godina. Šišmiši su obzirom na svoju veličinu rekorderi u dugovječnosti. Ta skupina sisavaca krši pravilo prema kojem manje vrste sisavaca žive kraće. Naime, ovaj šišmiš živio je čak 9,8 puta dulje od očekivanog Kvocijenta dugovječnosti. Znanstvenici pretpostavljaju da se tajna dugovječnosti šišmiša krije u činjenici da životinje štede energiju tijekom hibernacije i dnevne letargije. One vrste šišmiša koje hiberniraju u pravilu žive čak šest puta dulje od onih vrste koje ne hiberniraju. Zbog toga su šišmiši vrlo interesantna skupina u gerontološkim istraživanjima. Prema nekim istraživanjima navodi se da je vrsta Myotis lucifugus otporna na oštećenja stanica zbog oksidacije.
 

Podlutsky A.J., Khritankov A.M., Ovodov N.D., Austad S.N. 2005, A new field record for bat longevity. The Journals of Gerontology, 60 (11): 1366-1368.

  • Povezani članci
  • Slike/galerija
  • Dokumenti

Povezani članci

Slike/galerija

Nema slika u galeriji.

Dokumenti

Nema dostupnih dokumenata.