Početna

Upravljanje zaštićenim područjima

Upravljanje zaštićenim područjima

Upravljačka zonacija

Upravljačka zonacija rezultat je postupka zoniranja kojim se zaštićeno područje dijeli na ograničene prostorne cjeline (zone), odnosno, izdvajaju se područja očuvanja pojedinih vrijednosti uz razmatranje stupnja njihove očuvanosti i potrebe za njihovim upravljanjem. Postupkom zoniranja konstatiraju se postojeće i planiraju buduće upravljačke potrebe u cilju očuvanja prirode. 
Zoniranje je jedan od osnovnih alata u planiranju upravljanja područjem radi osiguranja dugoročnog očuvanja vrijednosti. Upravljačke zone određenog zaštićenog područja najbolje je odrediti prilikom provedbe procesa izrade plana upravljanja kada postoji sveobuhvatni pogled na sve potrebe upravljanja.
 
Nacionalni standard upravljačke zonacije u Hrvatskoj opisan je u Smjernicama za planiranje upravljanja zaštićenim područjima i/ili područjima ekološke mreže. Standardne zone su definirane u rasponu od zone u kojoj nije prisutan gotovo nikakav ljudski utjecaj pa do zone u kojoj prirodni prostor može biti znatno izmijenjen ljudskim utjecajem. Redoslijed zona ne implicira vrijednost područja, već odražava potrebe za upravljanjem zaštićenim područjem u svrhu očuvanja specifične bioraznolikosti i georaznolikosti. Zaključno, zone se određuju u skladu s potrebama očuvanja pojedinih vrijednosti, vodeći računa o dozvoljenim i/ili primjerenim ljudskim aktivnostima.
 
Prilikom zoniranja potrebno je uzeti u obzir sve dostupne prostorne podatke i podloge poput zona rasprostranjenosti ciljnih vrsta i stanišnih tipova za odgovarajuće područja ekološke mreže Natura 2000, podataka o drugim značajnim vrstama i staništima, kulturnim vrijednostima, geolokalitetima te procjeni njihova stanja, podatke o postojećoj i planiranoj infrastrukturi, naseljima, načinima korištenja zemljišta itd.

Granice zona osmišljavaju se na način da budu jasne i lako prepoznatljive. Važno je da postoji mogućnost nadzora pojedinih zona jer se jedino tako može osigurati učinkovitost mjera koje se u njima provode. 

Upravljačka je zonacija prilagodljiva, baš kao i cijeli plan upravljanja te bi se trebala usklađivati s novim podacima ključnim za očuvanje vrijednosti prilikom revizije plana upravljanja (nakon 5 ili najkasnije 10 godina), a po potrebi i ranije.
 
Sva zaštićena područja koja se zoniraju ne moraju imati sve predviđene zone. To će prvenstveno ovisiti o potrebama upravljanja vrijednostima i područjem. Postojanje pojedinih zona, poglavito zone stroge zaštite, uvjetuje prvenstveno režim prisutne nacionalne kategorije zaštite. Pojedina područja tako uopće neće imati zonu stroge zaštite što ne znači da nema smisla raditi zonaciju. Nekad su upravo podzone II Zone usmjerene zaštite one za koje je zonacija iznimno koristan alat. 

Ista upravljačka zonacija primjenjuje se i za kopno i za more te se zone prikazuju na istom kartografskom prikazu. Također, tablično se prikazuje statistika udjela površina pojedinih zona u odnosu na ukupnu površinu zaštićenog područja. 

Za kartografski prikaz upravljačke zonacije preporuča se korištenje sljedećih boja: 
 

Zonacija

Opis upravljačkih zona 

I Zona stroge zaštite

Zona stroge zaštite obuhvaća područja prirodnih ekosustava koja nisu pod ljudskim utjecajem ili je u budućnosti planirano njihovo izuzimanje od ljudskog utjecaja. Kako se radi o cjelovitim ekosustavima oni ne zahtijevaju provedbu aktivnosti za njihovo očuvanje. Samo iznimno, dopuštene su intervencije u hitnim situacijama (npr. lokaliziranje požara, uklanjanje invazivnih stranih vrsta, saniranje šteta nastalih zbog ekstremnih događaja poput onečišćenja, havarija i sl.). 

Cilj upravljanja u ovoj zoni je očuvanje prirodnih procesa i prirodnosti ekosustava.
 
U ovu zonu najčešće se stavljaju prirodne šume, more, prirodni vodotoci i stjenovita staništa.

Ekstrakcijsko korištenje prirodnih dobara bilo kojeg tipa (gospodarsko, rekreacijsko ili za osobne potrebe) u ovoj zoni nije dopušteno. Dopuštena su znanstvena istraživanja, praćenje stanja prirodnih vrijednosti uz primjeren nadzor od strane javne ustanove.
 
Ako kategorija zaštite, karakteristike i potrebe upravljanja područjem to zahtijevaju, zona stroge zaštite može se podijeliti u dvije podzone – IA i IB. Zona IA odgovara no take – no entry zoni („ne uđi – ne uzmi“), a zona IB no take zoni („ne uzmi“).
 
U podzoni IA pristup je ograničen na znanstvena istraživanja, praćenja stanja i nadzor. Dok je u podzoni IB, osim znanstvenih istraživanja, praćenja stanja i nadzora, dozvoljen također ograničen i usmjeren prolaz ljudi u smislu posjećivanja vrlo niskog intenziteta, ali pod nadzorom i vođenjem javne ustanove, uz obavezu korištenja staza namijenjenih isključivo posjetiteljima ili npr. plovila ograničene veličine i brzine plovidbe. U ovoj zoni ne planira se nikakva posjetiteljska infrastruktura.

Sukladno definiciji kategorije zaštite u Zakonu o zaštiti prirode, ova zona bi trebala površinskim udjelom prevladavati u strogim rezervatima i nacionalnim parkovima. 

II Zona usmjerene zaštite

Zona usmjerene zaštite obuhvaća doprirodne ekosustave, geolokalitete i izdvojene lokalitete kulturne baštine koji u svrhu dugoročnog očuvanja zahtijevaju provedbu aktivnih upravljačkih mjera održavanja ili obnove. U ovu zonu uključeni su i prirodni ekosustavi u kojima je kategorijom zaštite dozvoljeno korištenje prirodnih dobara, te zahtijevaju primjenu mjera osiguravanja održivosti korištenja. U ovoj zoni očekuje se značajniji angažman javne ustanove.

Cilj upravljanja u ovoj zoni je očuvati i/ili unaprijediti stanje bioraznolikosti, georaznolikosti i kulturne baštine.

Dopuštena su znanstvena istraživanja i praćenje stanja prirodnih vrijednosti te nadzor područja od strane javne ustanove, provođenje aktivnih mjera usmjerenih na očuvanje i poboljšanje stanja ekosustava (kopnenih i morskih), geolokaliteta i kulturne baštine. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti prirode o dozvoljenim aktivnostima u pojedinim kategorijama zaštićenim područjima u ovoj zoni mogu biti dopuštene poljoprivredne, lovne i ribolovne te šumsko-gospodarske aktivnosti, koje se odvijaju u skladu s ciljevima očuvanja prirodnih i kulturnih vrijednosti zaštićenog područja uz poštivanje propisanih uvjeta zaštite prirode i mjera očuvanja. 

Dopušteno je ograničeno posjećivanje uz poštivanje odgovarajućih uvjeta ovisno o ciljevima zaštite na određenom području. U skladu s time, postoji i mogućnost uspostavljanja minimalnih interpretativnih i edukativnih sadržaja te staza koje ne zahtijevaju uređivanje, osim aktivnosti u svrhu održavanja sigurnosti posjetitelja (ograda, sječa opasnih stabala uz stazu i sl.). 

U nacionalnim parkovima i strogim rezervatima ova zona može biti zastupljena u manjem dijelu područja, dok je u parkovima prirode i u većini drugih nacionalnih kategorija zaštite kao i u područjima ekološke mreže, to uobičajeno najveća zona.
 
Ova zona se, prema potrebi, može podijeliti u niz podzona usmjerenih na očuvanje/unapređenje određenog ekosustava (npr. podzona očuvanja travnjaka, podzona revitalizacije močvara i sl.), geolokaliteta ili kulturno-povijesnih lokaliteta. 

III Zona korištenja

Zona korištenja obuhvaća manje dijelove prostora unutar zaštićenog područja u kojima je priroda značajno izmijenjena prisutnošću određenog stupnja korištenja ili dijelove prostora koji su izdvojeni kao najprikladniji lokaliteti za različite dopuštene oblike korištenja visokog intenziteta, a sve u skladu s ciljevima zaštite područja, kao svojevrstan kompromis između zaštite prirode i korištenja. 

Cilj upravljanja u ovoj zoni je održivost prisutnog i planiranog korištenja prostora u skladu s očuvanjem  vrijednosti područja. 

Ova zona se najčešće dijeli u podzone prema tipu korištenja, kao npr. podzona naselja, podzona posjetiteljske infrastrukture, podzona kamenoloma, podzona luka i marina i sl. Infrastruktura koju zona korištenja obično obuhvaća je: 

  • naselje 
  • izdvojeni objekti različite namjene (planinarski dom, odašiljači, kasarne i sl.)
  • područje zatečenog intenzivnog korištenja (kamenolom, područja intenzivne poljoprivredne proizvodnje i sl.)
  • veća posjetiteljska infrastruktura, primjerice ulaz, uređena posjetiteljska staza (pješačka, planinarska i biciklistička staza i put), posjetiteljski centar, sanitarni čvor, hotel, restoran i sl. 
  • luka, privezište i sidrište
  • cesta i plovni putovi 
  • šumske putovi i cesta.

Uređene posjetiteljske staze (pješačke, planinarske i biciklističke staze i putove) nije nužno ucrtati kao zonu korištenja u kartografskim prikazima zbog često neodgovarajućeg mjerila, ali je u tekstu potrebno navesti pripadnost zoni korištenja. Kao što je već navedeno, ne moraju sve staze i putovi biti u zoni korištenja, jer to ovisi o zahtjevima njihova održavanja i intenzitetu korištenja. 

Zonacija u dokumentima upravljanja

Upravljačka zonacija dobiva na važnosti/snazi ako postoje akti za njenu provedbu. Plan upravljanja kao operativni plan javne ustanove imaju ograničenu snagu, stoga se upravljačke zone prenose u pravne akte. Prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 80/13, 15/18, 14/19, 127/19) to su Pravilnik o zaštiti i očuvanju za zaštićena područja od državnog značaja, odnosno Odluka o mjerama zaštite i očuvanja za zaštićena područja od lokalnog značaja.
 
Upravljačka zonacija nacionalnih parkova i parkova prirode ugrađuje se u stručne podloge zaštite prirode, a potom i u prostorne planove područja posebnih obilježja. Kartografski prikazi upravljačkih zona nacionalnih parkova i parkova prirode mogu se naći na Bioportalu. U slučaju ostalih nacionalnih kategorija zaštite i područja ekološke mreže, upravljačka zonacija može se ugraditi u prostorne planove područne (regionalne) ili lokalne razine. 

S obzirom na to da se upravljački i planski dokumenti rijetko izrađuju istovremeno i da uslijed korištenja novijih podataka može doći do manjih razlika u zonaciji u novijim dokumentima, ona mora biti kompatibilna u dokumentima bar na razini glavnih zona kako ne bi došlo do konflikata prilikom upravljanja i planiranja budućeg korištenja prostora. Ako je došlo do promjena u zonaciji, potrebno je s njima uskladiti zonaciju starijih dokumenata.

Literatura:

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike i Hrvatska agencija za okoliš i prirodu (2018): Smjernice za planiranje upravljanja zaštićenim područjima i/ili područjima ekološke mreže. UNDP, Hrvatska.