Početna

Smeđi medvjed (Ursus arctos)

Zakonska zaštita i gospodarenje

U Hrvatskoj smeđi medvjed je strogo zaštićena životinja temeljem Zakona o zaštiti prirode (NN 80/13, 15/18) i Pravilnika o strogo zaštićenim vrstama (NN 144/13, 73/16), vrsta je kojom se gospodari sukladno Zakonu o lovstvu (NN 140/05, 75/09), odnosno Planu gospodarenja, te o njemu vodi brigu nadležno Ministarstvo poljoprivrede (MPS). Medvjed se nalazi i na Crvenom popisu ugroženih životinja Hrvatske iz 2004. godine.

Izrađen je Nacionalni plan gospodarenja smeđim medvjedom kao i Akcijski planovi gospodarenja smeđim medvjedom za pojedine godine. Nacionalni plan je sveobuhvatni i jedinstveni dokument koji uređuje osnovne odrednice obitavanja medvjeda i gospodarenja medvjedom u Republici Hrvatskoj, usvaja ga ministar ministarstva nadležnog za lovstvo, dok se Akcijski plan izrađuje za svaku tekuću godinu posebno. Navedeni Planovi imaju višu snagu od odredbi Zakona o lovu, provedbenih propisa i planskih akata kojima se uređuje gospodarenje s medvjedom.

Znanstvena klasifikacija

Smeđi medvjed (Ursus arctos)
Smeđi medvjed (Ursus arctus)
Foto: Miha Krofel

Smeđi medvjed (Ursus arctus) sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora), porodice medvjeda (Ursidae), roda medvjed (Ursus). Danas u svijetu živi osam vrsta iz porodice medvjeda; smeđi medvjed (U. arctos), bijeli ili polarni (U. maritimus), američki crni medvjed (U. americanus), azijski crni medvjed (U. thibetanus), sunčasti medvjed (Helarctos malayanus), očalasti medved (Tremarctos ornatus), usnati medvjed (Melursus ursinus), veliki panda (Ailuropoda melanoleuca). Svi su se razvili od zajedničkog predatorskog pretka Miacida prije oko 25 milijuna godina.

Još prije 50-tak godina razni su autori opisivali nekoliko vrsta i čak od 70 do 150 podvrsta smeđeg medvjeda. Novije spoznaje poduprte genetskim istraživanjima su pokazale da se zapravo radi o ekološkim varijantama iste vrste. Primjer – grizli iz Sjeverne Amerike pripadnik je iste vrste kao i euroazijski smeđi medvjed. Oni se mogu i znatno razlikovati ovisno o populacijama iz kojih potječu. To je iz razloga što medvjedi imaju veliku sposobnost (kao malo koja druga vrsta) da veličinom i vanjskim izgledom reagiraju na uvjete staništa u kojem obitavaju. Primjer – na Aljasci i Kamčatki u uvjetima duge zime i obilne prehrane bjelančevinama lososa pojedini odrasli mužjaci mogu doseći i do 1000 kila! dok nasuprot tome, smeđi medvjedi iz južnih dijelova Europe – Italija, Španjolska, gotovo su 10 puta manje mase. Svi su ipak pripadnici iste vrste.
 

Biologija i ekologija medvjeda

Vanjski izgled i tjelesne osobine

Medvjedi su najveći kopneni mesožderi. U Hrvatskoj odrasle ženke imaju prosječno 120 kilograma a mužjaci 210 kg dok poneki primjerci prijeđu i 300 kg. Tijekom godine masa im može varirati u visini jedne trećine od ukupne – najveća je u kasnu jesen pred brloženje, a najmanja početkom ljeta odnosno krajem sezone parenja.

U hodu medvjedi dodiruju tlo cijelim tabanima – slično kao čovjek. Tako ostavljaju i trag koji nije sličan niti jednoj drugoj vrsti u našim staništima. Na prstima nogu imaju pandže koje su na prednjim nogama osobito dugačke (5-6 cm) i snažne. Njima raskopavaju zemlju, trule panjeve, mravinjake, ubijaju i kidaju plijen. Za razliku od mačaka medvjed ne uvlači svoje pandže u mekuši.

Zubalo ima sva obilježja zvijeri (karakteristične sjekutiće, očnjake i derače). Ukupno imaju 42 zuba. Imaju prilagodbu za drobljenje biljne hrane (žvačne površine kutnjaka su nešto ravnije nego u ostalih zvijeri).

Prehrana

Iako su po tjelesnom ustrojstvu pravi mesožderi, medvjedi oko 95% prehrambenih potreba zadovoljavaju biljnom hranom. Udio životinjskih bjelančevina sastoji se uglavnom od beskralježnjaka i lešina većih životinja (na taj način su sanitarci šume). Zbog kratkog i jednostavnog probavnog trakta znatan dio pojedene biljne hrane prođe kroz cijeli trakt slabo ili nikako probavljen. Zato ima potrebu za uzimanjem češćih i većih količina hrane, a zbog djelomične razgradnje tijekom probave medvjed izmetom pomaže širenju biljnih vrsta prenoseći njihove sjemenke na velike udaljenosti.

Izmet mu poprima različit oblik, konzistenciju i boju ovisno o hrani, a karakterizira ga aromatičan miris.

Razmnožavanje

Pare se od kraja svibnja do polovice srpnja. Mužjaci tada prelaze velike udaljenosti, međusobno se bore ako se nađu uz istu ženku, a svaki se trudi oploditi više njih. Jedna ženka se može pariti u jednoj sezoni s više mužjaka, tako da je moguće da svi mladunci iz jednog legla i ne budu od istog oca. Naime, zametak u maternici ima odloženi razvoj odnosno implantaciju. Trudnoća traje oko 7 mjeseci, a medvjedići se rađaju kad niti jedna druga vrsta ne donosi mlade na svijet, u sredini zime - za vrijeme brloženja. Najčešće se rađaju 1 do 4 mladunčeta, mase cca. 350 grama, slijepi i bez dlake. Životno su ovisni o neposrednom kontaktu s tijelom majke koja ih grije i hrani koncentriranim mlijekom koje sadrži 22% masti i 12% bjelančevina i koje je u životinjskom svijetu usporedivo samo s mlijekom tuljana. Poznato je, nažalost, da gotovo svake zime određeni broj legala u Hrvatskoj strada zbog uznemiravanja brloga. Zabilježeni su pokušaji majke da zubima prenesu bar jednog medvjedića, međutim zbog velike hladnoće, nemogućnosti pripreme novog brloga nije bilo ni izgleda za preživljavanje.

Mladunčad s majkom provedu cijelu prvu godinu života i iduću zimu u brlogu, a odvajaju se u dobi od oko 1,5 godine, kada se majka u svibnju i lipnju ponovo pari. Medvjedi koji žive u sjevernijim krajevima našeg planeta provode s majkom 2,5 pa i 3,5 godine pa je stoga i broj rođenih po jednoj ženki tamo znatno manji.

Spolno su zreli u dobi od 3. do 4. godine života, u prirodi mogu doživjeti 10 do 20 godina, a prosječna je dob naše populacije oko 5 godina.

Prosječna dnevna kretanja medvjeda kod nas su 1,6 km a maksimalna više od 10 kilometara. U vrijeme parenja mužjaci se kreću u daleko većem prostoru. Procjenjuje se da tijekom života medvjed u hrvatskim staništima koristi prostor od oko 250 km2

Rasprostranjenost i brojnost

Rasprostranjenost medvjeda u Europi

Smeđi medvjed prisutan je u 22 zemlje Europe, a rasprostranjenost se bilježi u 10 populacija: Skandinavska, Karelijska, Baltička, Karpatska, Dinarsko-Pindska, Istočno Balkanska, Alpska, Centralna Apeninska, Kantabrijska i Pirinejska. Zadnja istraživanja upućuju da ih najviše ugrožava fragmentacija staništa, uznemiravanje, nisko prihvaćanje, loše gospodarenje, intrizični faktori, slučajna smrtnost i proganjanje. Ograničena veličina raspoloživog staništa i veliki prostor potreban za život svakog medvjeda onemogućavaju znatniji dalji rast populacije i to biološki određuje rijetke vrste. 

Rasprostranjenost u Hrvatskoj

Medvjedi u Hrvatskoj dio su populacije Dinarskog masiva, odnosno dinarsko-pindske populacije. Zajedno sa medvjedima iz Slovenije i Bosne i Hercegovine genetski su potpuno srodna i najzapadnija stabilna populacija, te kao takva predstavlja posljednji mogući izvor za spas medvjeda u zapadnoj Europi.  

S obzirom na kvalitetu životnog prostora medvjeda, kao i na mogućnost suživota s ljudima, 12 000 km2 životnog prostora medvjeda u Hrvatskoj podijeljeno je na 4 područja; područje stalnog obitavanja, područje povremenog obitavanja (gdje je prihvatljiv), područje povremenog obitavanja (gdje je nepoželjan) i područje slučajne prisutnosti medvjeda.